Velid Beganović – Borjen: “Svijet je onoliki koliko seže vaš san i ubijeđenje u ono što činite.”

KULTURA 17. Jula 2016. Redakcija

Velid Beganović – Borjen, pisac, pjesnik, pripovjedač, profesor, umjetnik i individualac za gracanica.tv govori o književnoj nagradi “Mak Dizdar” i poziciji pisca u savremenom društvu.

Gospodine Beganoviću, Vi ste prvi značajniji pisac koji dolazi iz Gračanice. 2012.godine dobili ste nagradu „Mak Dizdar“, na manifestaciji pod nazivom „Slovo Gorčina“. Da li je time motivacija za dalji rad, ali i odgovornost prema čitalačkoj publici povećana?

Velid Beganović: Piscem se rađa. Duboko u to vjerujem. Prije nego sam ikome rekao kako sam bilo šta – govorio sam da sam pisac. Meni je to oduvijek bilo posve jasno. Možda mi je zato i bila pomalo smiješna sva pažnja koju sam po proglašenju pobjednika za nagradu Mak Dizdar 2012. godine odjednom dobio; dolazila su pitanja iz Sarajeva, iz Stoca, iz Podgorice, iz Tuzle, Gračanice… Nešto više od dvadesetak pjesama koje čine zbirku Priručnik za levitiranje,  a koja je nastajala nekoliko godina uporedo sa kratkim pričama i još neobjavljenim romanom, Fluks, odjednom je postalo stvar kurioziteta. S druge strane, pet-šest tih pjesama nalazilo se mjesecima sa preko četrdesetak kratkih priča na mom blogu na portalu za urbanu kulturu, maloSUTRA.org, i osim pažnju mojih ranijih čitateljki/čitatelja i prijateljica i prijatelja, nije, na primjer, iznjedrilo nikakav članak niti intervju. Iz tog razloga nagradama ne pridajem previše važnosti. Opasne su to stvari koje, pored toga što laureatkinjama i laureatima donose dugo priželjkivanu i katkad zasluženu pažnju izdavača i čitalačke publike, donose i mnoge ružne stvari. Koristoljubivi novinar u vama vidi mogućnost još jedne novinske vijesti kojom će da ispuni svoju očekivanu normu, ili bolesne političke ambicije, lokal-patriotska prepucavanja, sitne prljave igre. Opekao sam se i o tu vatru, pa znam šta pričam; na stvari koje mene kao pisca kosmopolitskih, transnacionalnih shvatanja ne zanimaju ni najmanje, i koje sam davno prerastao.

Odgovornost prema čitalačkoj publici kao takva dakle ne postoji. Primarno postoji odgorovnost prema samome sebi, prema doslijednosti i ličnom intelektualnom i svakom drugom rastu, a onda je odgovornost prema publici tek odraz toga. Ne mislim da sam dužan pisati nešto zbog nekoga, ali ako to umijem raditi – dužan sam to sebi. Ipak, strašno me rastuži kada osoba koja ima dar za sviranje gitare ostavlja gitaru i radi nešto drugo, za što njeni roditelji ili okolina misle da je „korisnije“, „isplatljivije“, „sigurnije“. Dar sviranja gitare nemamo svi, prema tome ako netko ne radi to za što ima posebnu nadarenost, cijelo čovječanstvo je na gubitku.

Dimitrije Mitrinović, jedan od autora koje obrađujem u svojoj doktorskoj disertaciji, rodio se u malom selu pored Stoca. Kakva su mogla biti očekivanja seljana Donjeg Potplata od jednog njihovog dječaka tih kasnih godina 19. vijeka? Da bude zemljoradnik? Možda činovnik? Da studira pravo ili građevinu? Šta je očekivala okolina? Sigurno ne da postane filozof i pjesnik, predavač o Meštroviću i Kandinskom po europskim metropoloma, urednik i autor modernističkih časopisa u Londonu, jedan od prvih zagovarača ideje kulturnog, političkog i ekonomskog ujedinjenja Europe!

Svijet je onoliki koliko seže vaš san i ubijeđenje u ono što činite.

Koliko je odgovorna i zahtjevna pozicija pisca koji je istovremeno predavač na univerzitetu u inostranstvu i kritičar svakodnevnih kulturno-historijskih pojava u zemlji iz koje dolazi?

Velid Beganović: Onoliko koliko odlučite da bude. Možete se komotno isključiti iz svega i živjeti u balonu onkraj kakvog zadatog prostora. Ne talasati. Ali mene su odgajale žene, a žene su najhrabrija bića. Hrabar sam na majku, na sestru, na tetke i strine, na moje nezaboravne nene, na moje prijateljice, te na svoje književne uzore – Woolf, Ugrešić, Morrison, Sexton, Duffy, Szymborsku, Atwood. Kao predavač imam mogućnost zasaditi promjenu ili konzervirati status quo u glavama svojih studentkinja i studenata. Budite sigurni da od mene neće čuti riječi hvale za trenutno stanje.
Stvari koje najviše volite i do kojih vam je stalo dužni ste baš zbog njih samih kritizirati i odražavati na određenom nivou. Sva očekivanja koja imam od dobre književnosti, imam i od dobrog društva. Ako u životu ili u pročitanom ne vidim to što bi tamo trebalo biti – ne libim se da to i kažem.

 Činjenica da trenutno živite u Brnu (Češka) daje Vam drugačiju percepciju svakodnevnih zbivanja u BiH. Može li se reći da pozicija izmještenosti u odnosu na BiH daje objektivniju sliku onoga što se događa u zemlji?

Velid Beganović: Apsolutno. Sa margine se centar uvijek bolje sagledava u njegovoj cjelosti. Uz to imate i mogućnost poređenja raznih geografija po kojima se krećete, a putovanje je, kako reče Twain, pogubno za predrasudu. I za „ono naučeno“, dodao bih.

 Koristeći društvene mreže, svakodnevno nastojite djelovati i probuditi svijest ljudi, potaknuti ih da razmisle o svojim postupcima i o putanjama kojima ide ovaj svijet. Jesu li društvene mreže dobra platforma za djelovanje i inicijaciju promjena?

Velid Beganović: Uvriježio se već negativan stav spram online aktivizma, ne bez razloga. Vaš klik sigurno neće spasiti ni Gazu ni gladne u Somaliji. Podijeljeni sadržaj 11. jula neće mnogo promijeniti situaciju vezanu uz Srebrenicu. Ali ne bismo smjeli podcijeniti mogućnosti globalne povezanosti. Čovječanstvo, koliko nam je poznato, nikada nije imalo mogućnosti komunikacije na nivou na kome ga ima u ovom trenutku. Informacije, koliko god kontrolirane bile, nikada nisu putovale brže i bile dostupne masovnije. Svoju vjeru, i u privatnom i u javnom, te virtualnom životu, ja pak najviše polažem u određene individualce koji čine jednu mrežu mnogo snažnijih mogućnosti. Krug se onda širi. Uticaj raste. Možda ćemo se i spasiti.

Vaša poezija predstavlja poetski uokvirene fragmente života, kosmopolitski duh i univerzalne teme koje su nit za povezivanje različitih ljudi sa univerzalnim iskustvima i doživljajima života. Kad ćete nas obradovati novom zbirkom?

Velid Beganović: Hvala najljepša na tom zaista velikodušnom opisu moje poezije! Nova zbirka je spremna već godinu i pol dana, ali čeka bolje dane regionalnog izdavaštva. Ako me u međuvremenu to ne natjera da ju prevedem na engleski, pa prvo objavim u prevodu negdje gdje se u kulturu još i ulaže . . .

Fotografija: Tomáš Brozman

25. novembar 2014.

Zašto strane stipendije ovdje malo koriste?

Velid Beganović jedan je od rijetkih korisnika Erasmus programa razmjene studenata, a za AJB govori o domaćem sistemu obrazovanja te razlozima što se međunarodne stipendije malo koriste.

Piše:

Saida Mustajbegović

Velid Beganović je trenutno je stipendista na doktorskom studiju na Masarykovom univerzitetu u BrnuAl Jazeera

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Jedan je od rijetkih korisnika Erasmus programa, o kojem se mnogo pisalo, ali je malo onih koji su našli načina da ga koriste. Velid Beganović- Borjen (1987) trenutno je na doktorskim studijama u Masarykovom univerzitetu u Brnu, Republika Češka. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli na odsjeku za engleski jezik i književnost 2009, a 2010. godine kao stipendista magistrirao na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti, na odsjeku za rodne studije. Trenutno je stipendista na doktorskom studiju na Masarykovom univerzitetu u Brnu, Republika Češka.

Piše poeziju i prozu na bosanskom i na engleskom jeziku, a za Al Jazeeru Balkans Beganović je govori o domaćem sistemu obrazovanja te razlozima što se međunarodne stipendije malo koriste.

• U Brnu ste na doktorskim studijama ali ujedno i radite – već treći ste semestar asistent. No prije Češke bili ste u Budimpešti također kao stipendista na postdiplomskom studiju. Kako ste pronalazili stipendije?

Da, predajem tu, kako je to sastavni dio programa doktorskih studija na Masaryku. Naredni semestar predavat ću dva predmeta, jedan od njih iz svoje uže oblasti, a već narednu godinu vjerovatno i vlastiti predmet za koji sam već napravio koncept i koji ću držati sam uz potpis mentora. Honorarno sam radio i dva semestra na Filozofskom u Tuzli, između Budimpešte i Brna.

Na prvu web adresu, onu Centralnoeuropskog univerziteta, uputio me profesor književnosti tokom dodiplomskog studija; desilo se to tako da smo nekoliko koleginja i ja ionako tražili neke načine financiranja master studija van zemlje, dok je profesor te ambicije opazio i sam.

U suštini, proces prijavljivanja je bio mukotrpan samo zbog kočnica iz studentske službe i dekanata. Jedna obična potvrda njima je katkad „noćna mora“, kako su nas u jednom od nebrojenih dolazaka tamo oslovili. Noćna ste mora ako mislite glavom i želite nešto više i bolje.

Pa dobro, ne krivim ih, njima i nije u cilju nikoga istinski obrazovati. Šarlatanski se bave obrazovanjem kako se bave i politikom. Državni službenik odavno nije prigodan naziv, mali bog/boginja bolje ih opisuje.

Stipendiju za doktorat sam našao na web stranicama Erasmus programa i prijavio se s detaljno razrađenim prijedlogom istraživanja koji će donekle biti sinteza svega čime sam se do sada bavio.

• Za neke fondove studenti u BiH, a predpostavljam da je slična situacija i u regionu, saznali su tek kada je nestala mogućnost njihove upotrebe. Zašto je to tako?

Iskreno? Lijeni su. Ovdje zaista nema mjesta za teorije zavjere. Teško da vani itko želi da oštetiti bosanskohercegovačke studente (više nego ostale studente regiona). Pored velikih programa kakav je Erasmus, gotovo svaki univerzitet u EU (a i šire) ima vlastite programe financiranja i mnogo tih stipendija su međunarodnog karaktera, što znači da se možete prijaviti na njih bez ikakvih problema.

 Potom vlade pojedinih država isto tako daju stipendije. Naravno, morate se izdvajati po nečemu da biste ih dobili. U posljednje vrijeme sam primio mnogo privatnih poruka u kojima me neke meni poznate a katkad i potpuno nepoznate osobe pitaju kako da pronađu stipendiju.

Kada, međutim, podijelim javno neki poziv koji sam pronašao, za master ili doktorske studije, pa i za dodiplomske studije, takve objave proprati nekolicina onih koji sami ili same već studiraju negdje izvan države.

Nepoznavanje jezika tu jednako nije opravdanje, jer, uvjeravam Vas, u BiH mnogo veći broj mladih govori engleski nego recimo u Češkoj ili Mađarskoj, barem iz mog dosadašnjeg iskustva. A čak i francuski univerziteti danas nude web prezentacije na engleskom. Nije šala.

• Imamo regionalni tend inflacije i devalvacije diploma u visokom obrazovanju. Kakva je situacija u Češkoj i Mađarskoj? Možete li napraviti poređenje sa BiH ili drugim zemljama regiona?

Trend je to koji smo si sami nametnuli. Zašto nemamo revizije diploma stečenih na pojedinim ozbiljno sumnjivim privatnim a katkad i javnim visokoškolskim institucijama? Svjedočili smo skoro desetinama primjera raskrinkavanja plagiranja naučnih radova u Srbiji, a ozbiljni akademski radnici sa prestižnih univerziteta ostavili su sate i sate slobodnog vremena da bi pažljivo pronašli otkuda su sve krali intelektualno vlasništvo drugih srbijanski političari i javni radnici. Je li se išta nakon niza tih studija objavljenih na Peščaniku promijenilo? Nije.

 Kod nas bi vjerovatno bilo i mnogo gore kada bismo zagrebali ispod površine. Zašto, nadalje, nemamo strožiji nadzor nad radom stručnog kadra na univerzitetima? Javna je tajna da se pojedini akademski radnici iživljavaju nad studentima.

Sjećam se, na primjer, „predavanja“ iz filozofije kada sam studirao anglistiku u Tuzli, a gdje nam je neki, nazvat ću ga „ratni profiter“, koji je u ratu završio dva doktorata i na pečatu imao „prof.dr.dr.“ umjesto znanja prodavao (na rate) dva toma svoje nesuvisle, a pri tom skupe, knjige. Koliko znam, taj još uvijek predaje na jednom od sarajevskih univerziteta.

S druge strane, na američkom univerzitetu u Budimpešti evaluacija koju bi pisali studenti poslije svakog semestra znala je napraviti ozbiljan problem profesorkama i profesorima koji nisu svoj posao radili kako valja. Slično je i sa Masarykovim univerzitetom u Brnu. Odgovornost za takve stvari stoji i na samim akademskim radnicima.

Jesu li nam prioriteti omogućiti mladim osobama da se izgrade i izoštre u kritičkom promišljanju i boljem praktičnom djelovanju ili održavanje postojećeg stanja? Zašto velika većina poštenih akademskih radnika šuti? U hodnicima često jedni drugima jadikuju o kolegama koji opstruiraju promjene i podizanje standarda i kvaliteta, ali zidovi nemaju uši.

• Blizak vam je modernizam u književnosti, ali i sufijska misao poput Rumijeve. No u vlastitom rukopisu imate nešto ipak drugačije. Šta oblikuje vaše pisanje? Koliko su to jezici koje govorite ili učite?

Modernizam uopće, u svim umjetnostima, mi je jako značajan, što zbog akademskih radova koje sam pisao ili pišem, što zbog vlastite literature, kao i privatno. Dobrim dijelom su to književna, likovna, muzička i filmska djela koja me inspirišu osobno, i koja se zasigurno, svjesno i nesvjesno, provlače kroz to što i sam stvaram. Recimo da sam tu kod kuće.

Ali ja sam i putnik, pa često pravim izlete i u druge periode. A na kraju živim u nekom trećem, što znači da i kada bih htio pisati jednako kao neki od mojih ličnih uzora, to bi opet bilo pisanje o mome vremenu. Šta ga oblikuje? Potraga za smislom i formom u kojoj ću taj smisao izraziti na najbolji način.

Tu ne mislim samo na žanr, nego i na sintaksu rečenice te semantiku, na ritam koji je meni, pošto najviše volim pisati poetsku prozu, izuzetno bitan. Dalje je to potraga za onim što nas danas i dalje drži okupiranim dok čitamo, nakon raspršivanja velikih ideja i velikih istina, kada, kako kaže pjesma jednog islandskog benda „Konačno mi smo nitko“…

Jezici koje govorim i učim vjerovatno su polovicu odgovorni za „uspješnost“ toga što stvaram, valjda najviše jer su me odlomili od mog vlastitog jezika i bacili na pučinu; s te margine, vidim bolje i svoj maternji i one druge, a ne pripadam po obrascu niti jednom. U tom pogledu ja sam taj koji bira, barem dok pišem. Kada se to objavi, to već onda zavisi mahom od drugih.

 Na engleskom pišem mnogo više nego na bosanskom – prozu, dnevnik, većinu pisama, poeziju, eseje, te akademske radove; ostale jezike kojima se služim i koje učim, koristim povremeno unutar ova dva. Trenutno sam zaista zaljubljen u češki i uživam dok ga učim, djelomično i zato jer „ne moram“, cjelokupan studij mi je na engleskom.

• Živimo u svijetu kakofonije koja pravi potpunu buku u kojoj niko nikog ne čuje. Kako smo globalno došli u situaciju da svako piše ali i da niko nikoga ne sluša?

Na ovu temu sjajna Dubravka Ugrešić pisala je opširnije i daleko bolje nego bih ja to mogao sada izraziti na neki novi način, naročito u zbirci Zabranjeno čitanje. To je širok problem koji tek sagledavamo i još nismo o njemu u stanju donijeti ni neki stabilniji sud, a kamoli ponuditi rješenja.

• Kako smo došli u tu situaciju?

Internet je donio nebrojene blagodeti, ali je za sobom povukao i mogućnost kreiranja virtualnih verzija nas samih. Ta mogućnost je revolucionarnija nego što se na prvi pogled čini. Ranije su samo umjetnici imali mogućnost da za širu javnost kroz svoja djela ili performanse izmišljaju uvijek nove oblike samih sebe, ili da sliku o sebi grade po svom nahođenju. To im je, na kraju, donekle i u opisu posla. Danas, klasična kapitalistička doktrina „samostvorenog čovjeka“, poduprijeta mogućnostima koje nudi virtualni prostor, omogućava svima da preskoče mnoge stepenice. Sve je odmah dostupno. Prostor nam se daje posvuda. Bilo tko može napraviti javnu Facebook stranicu, možda kupiti fotografski aparat (na rate, pošto smo ipak u Bosni), te otvoriti besplatan blog i prezentirati svoj rad. To nam je donijelo nebrojene talente koji možda zbog financijske zavisnosti ili nezaposlenosti ne bi imali mogućnost da se pokažu; s druge strane, koliko nam je to kvalitetnih umjetnika učinilo nevidljivim? Jer u tom moru glasova, naročito je teško odabrati.

 Zapravo kao ribe plivamo i nešto na što naletimo može biti olupina o koju ćemo lupiti glavom praznog stomaka ili hrana koja će nas povratiti. Ali mi nemamo mapu pod perajom; ne znamo gdje tačno tražiti; ne znamo ni gdje se tačno nalazimo, ni kamo idemo. Katkad izronimo i biser. Katkad je školjka posve prazna. Iz nje nas pogleda vlastita praznina. Ali hej, ako kupite novi tablet za samo 199,99 KM možete zabilježiti sretne trenutke vaše porodice, podijeliti ih s prijateljima, skupiti klikove ili lajkove. Uspjeh je zagarantovan. Sreća je tik iza ugla. Bitno je da se kupi. I bitno je da nas se proda.

Izvor: Al Jazeera  http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zasto-strane-stipendije-ovdje-malo-koriste

Amila Kahrovic-Posavljak: Veliko Priznanje

Amila Kahrović-Posavljak dobitnica nagrade ‘Excellence in Literature‘

 

SMRTOVA DJECA/BUYBOOK

Amila Kahrović-Posavljak dobitnica nagrade ‘Excellence in Literature’

TACHNO

Roman „Smrtova djeca“ objavljen je u Buybookovoj ediciji „Savremena bh. Književnost“ 2017. godine. Riječ je o romanu prvijencu već nagrađivane pjesnikinje.

„Od smrti nismo imali nikakav strah – bila je za nas posve prirodan tok svijeta. Jedan trenutak se igraš sa svojim igračkama, drugi si očima zagledan u nebo koje više ne vidiš. I cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje. Tako smo osjećali njenu sveprisutnost. Osjećala sam je tako snažno da, kad bi se rodilo dijete u naselju, obično sam prvo zamišljala njegov grob“, piše Amila Kahrović-Posavljak u „Smrtovoj djeci“, romanu koji nije ispovjedna proza niti pokušaj dnevničkih bilješki o iskustvima odrastanja u ratu i poraću.

Nema tu ničega što bi moglo biti simpatično, a da je ispričano iz perspektive tinejdžerke, što naratorica i jeste. Nema ni naznaka humora, kao dominantne mentalitetske odrednice, pa da zahvaljujući njemu čitalac i čitateljica udahnu vazduh i nastave. Nema strukture zbog koje bi vas bol u želucu barem na trenutak napustio. Ako neko pomisli da je ovo nemilosrdan pristup neka se sjeti da ništa drugačija nije ni smrt, kao što najčešće ni život drugačiji nije.

O užasu koji nas je definisao i propasti koja je došla po nas, Amila Kahrović-Posavljak piše onako kako niko do sada nije pisao u postratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ova knjiga između ostalog, gorki je saveznik na putu prihvatanja činjenice da cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje.

„Rat se u ovome romanu izravno ne spominje, ali sve vrijeme pulsira svojim kobnim posljedicama. Iznimno sugestivnom naracijom, od koje će nježnije duše vjerojatno zaboljeti stomak, Amila Kahrović Posavljak približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što ‘tek zakoračuju u život’ voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle“, rekao je o romanu „Smrtova djeca“ Viktor Ivančić.

Roman „Smrtova djeca“ može se pronaći u Buybookovoj prodajnoj mreži u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te putem web shopa http://www.buybook.ba.

http://strane.ba/amila-kahrovic-posavljak-zivot-knjige-u-ratu/

ITD

Amila Kahrović-Posavljak: Život knjige u ratu

Autor/ica: Amila Kahrović Posavljakamila kahrovic posavljakitdstraneObjavljeno: 28.10.2017

U zlo ljeto 1992. godine kada smo moja porodica i ja – protjerani s okupirane Grbavice – prešli most počeo je novi život. Pješački most od čuvenog Šopinga do Hotela Bristol jedan je od onih malih, beznačajnih kojemu ni građani naselja gdje je premostio rijeku ne znaju ime. Na tom sam mostu nogu povrijedila o bodljikavu žicu. Iza mene su ostali nana i dajdža. I majčina biblioteka. U to doba, da nije bio rat, bila bih na raspustu između prvog i drugog osnovne. I čitala bih sve iz biblioteka Lastavica i Mladi Dani koje mi je mama kupila pred polazak u školu. Ovako je više od pola ostalo nepročitano i ja sam, preko bezimenog mostića, zakoračila u neki drugi život. Izbjeglički. Grbavica je ostala iza mene, kao mračna tajna koja se javi samo kada u noći čujem glasne korake na stubištu ili kamion kako dolazi pred zgradu.

U stanu koji smo dobili na korištenje, kao izbjeglice, opet je bilo mnogo knjiga. Stajale su poredane u dijelovima regala sa staklenim vratima. Imati knjige tada je značilo imati neobičnu formu života. U danima bez struje, mnogo je ljudi čitalo knjige. Poslije su ih neki ložili da se spasu promrzlina jer su ratne zime bile opake, nacerene i mračne od smrti. U čudnovatoj biblioteci stana u koji smo doselili bilo je različitih knjiga. Od stručnih, profesorskih preko onoga što se naziva lijepom književnošću, pa do petparačkih romana čija smiješna imena pamtim i danas (poput romana ”Otmjena kuća iz Hong Konga” koji sam spomenula da otkrijem kosmos jednog sporednog lika u svom romanu ”Smrtova djeca”). Te sive i crvene korice knjiga, hrbati nagriženi plijesni i ratnim zimama koje i danas nosim sa sobom gdje god me život odvede, navode me na pomisao kako svako vrijeme ima svoje knjige. Tada, recimo, niko u komšiluku nije spominjao Orhana Pamuka. Čitali smo Marcela Prousta u 13 sivih tomova od kojih je prvi nedostajao. (Zato i danas kada uzmem prvi dio Prousta iz biblioteke plašim se da nedostaje rečenica koja razdvaja izdanje iz biblioteke od izdanja čiji je prvi tom vjerovatno nestao u nečijem šporetu ratne zime.) Mnogima je Proust bio dosadan pa su ga čitali na preskok ili odlagali na stol i vraćali mjesecima kasnije. Bila je tu i edicija Libera Američki roman (u kojoj sam kao odrasla otkrila čudni svijet Thomasa Wolfa i Faulknerovog Svetišta čitajući o neobičnom ropstvu Temple Drake) te knjige iz edicije Reč i misao (Erih Koš ”Satire”, Rudi Šeligo ”Da li da te pospem lišćem” i Ekerman ”Razgovori s Geteom”) koje su danas uglavnom zaboravljene.

U ratu su čitane svaki dan. Za vrijeme granatiranja moglo se čuti kako komšije raspravljaju o sudbini Ane Karenjine ili pak nekog od likova iz knjiga Francoise Sagan za čije su se priče posebno otimali. Koliko je to vrijeme bilo čudesno na jedan zastrašujući način dovoljno govori da je haustorska mlađarija u podrumu pod granatama raspravljala o tome je li Raskoljnikov bio upravu ili ne. Nekome se te rasprave mogu učiniti banalnima, no u ono doba su bile bijeg. Tada sam, slušajući, naučila nešto o čitalačkim navikama ljudi. Prvo, vole knjige s intenzivnim nizom događaja. Drugo, ako čitaju knjige one postaju etička osa oko koje se okreću. I treće, nikada ne treba s nekim raspravljati o njegovoj ili njenoj interpretaciji jer je to – bez obzira šta govorili akademski nastrojeni čitači koji u nedostatku mašte trijebe ideološke trice i kučine iz priča – duboko intiman čin. Osim toga, naučila sam i da svako u knjizi nalazi stvari po mjeri vlastitih intelektualnih dometa. Valjda zato, kao odrasla, nisam napisala niti jednu negativnu recenziju knjige. Duboko sam uvjerena da interpretacija nekog kritičara ili kritičarke više svjedoči o njegovoj/njenoj sposobnosti čitanja nego li autorovoj odnosno autoričinoj moći pisanja. Sve sam to naučila u tri i po godine slušanja povremenih rasprava o književnim djelima, kao dijete u podrumu. I danas me oduševljava neposrednost s kojom ljudi udaljeni od akademskih i(li) kritičarskih pozicija doživljavaju knjige. Nadahnjujući je taj spoj nepretencioznosti koja graniči s naivnošću i dubokih uvida (poslije kojih su čitači oči okretali prema podrumskom zidu kao da gledaju u daljine, a ne betonski zaklon pred sobom).

I mi, djeca, smo ponekada htjeli čitati te ”odrasle” knjige. Neke smo čitali, neke su nam zabranjivali da čitamo jer ”nisu za djecu”. Ta ozbiljna zabrana je knjigu činila poželjnijom. Djeca iz naselja su rijetko koju knjigu pročitala do kraja. Nekada ih je na otprilike desetoj stranici prekidala dosada. Nekada smrt. Zbog smrti je priča o ”knjigama koje nisu za djecu” bila sasvim osoben cinizam.

Kako već rekoh, iz tog ratnog doba koje je formiralo i moju čitalačku svijest i pogled na život, nosim mnogo knjiga, gdje god selila. Iz tih knjiga, iz njihovog čudnog života koji je, kao i naš, obilježen ratom nekada iskrsavaju svjetovi koji intrigiraju ili muče čovjeka. Jedna od takvih je knjiga Mont-Oriol Guy de Maupassanta u izdanju Matice hrvatske iz 1971. Iza zelenih korica čiji me miris po plijesni vraća u memljivu atmosferu podruma, nalazi se posveta. ”Emini za 18. rođendan od Samira i Maje.” A onda se vidi i korektorom prebrisano: B. Polje 18. II. 73. Osim što vidim da je Mont-Oriol nekada bila važna knjiga, jedna od onih što se daruju za rođendane, često zamišljam i sudbine ljudi vezanih za nju. Čak sam nekada pomišljala da iskoristim blagodeti društvenih mreža da ih pronađem, ali sam od te blesave ideje odustala.

Ko su bili Emina, Samir i Maja? Kako je knjiga iz Bijelog Polja došla u Sarajevo? Kakav joj je bio put? Često pokušavam zamisliti ratne sudbine ljudi čija sam imena pročitala u posveti. Je li posveta – čitulja? (Na isti način pokušavam zamisliti sudbine ljudi koje vidim u publici predratnih koncerata i audicija koji se, odjeveni u stilu kasnih osamdesetih, radosni smiju ili pjevaju ne znajući šta se sprema. Zbog toga me i danas uznemiravaju slike razdraganih ljudi u masi, kao da svojom neznalačkom radošću slute velike nesreće.) Jesu li živi? Možda neko danas traga za njihovim kostima po primarnim, masovnim i tercijarnim grobnicama? Možda Samir i Maja u inostranstvu stare skupa i sjećaju se kako su nekada jednoj Emini poklonili zelenu knjigu… Možda je to bio njihov prvi zajednički poklon, možda zadnji. Možda su na knjigu zaboravili i sjete je se samo kada idu na Eminin mezar… Nekoliko puta sam htjela napisati priču o njima, izmisliti je. Ali nisam mogla jer su oni za mene bili i ostali nedorečeni likovi iz posvete u knjizi Mont-Oriol. Oni iz čijih imena zjapi praznina u koju se ništa ne može upisati jer nisu ni mašta ni stvarnost. Emina, Samir i Maja nestali su ljudi.

Kada smo se nakon reintegracije Grbavice vratili u stan u nekadašnjoj ulici Rave Janković, današnjoj Behdžeta Mutevelića iz stana je sve odneseno. Uključujući sanitarne stvari iz kupatila i unutrašnja vrata. Samo je u hodniku, ispod zida na kojem je farbom nacrtan krst sa četiri slova S, ostalo nešto knjiga iz biblioteka Lastavica i Mladi Dani. Među njima je bila i knjiga Tone Seliškara ”Družba sinjega galeba”. Počela sam je, valjda, čitati pred sam rat, kao prvačić. Na prvom praznom listu (koji sam doživljavala kao zastor između svijeta knjige i korica izloženih svakodnevnici) mojim rukopisom piše ”Grbavica 1992 u Martu.” Kada pogledam u to što piše, gledaju me isčezli svjetovi: ubijene komšije s Grbavice koje su prije rata šetale s cekerima duž ulice i nekada mi svojim (sada mrtvim) rukama dodirivali kosu ili šnalicu, predratni pop-hitovi koje sam pjevušila šetajući Džidžikovcem s rođakom čiju je mladost prekinuo odlazak u Vikićeve specijalce (posebno pjesma Kemala Montena i Crvene jabuke ”Nekako s proljeća”), zimski sajmovi u Skenderiji, pernica s motivima Cipelića… Svijet spaljen granatama tokom opsade Sarajeva. Nekada taj život i ruku s dječijim rukopisom (čija širina sugerira osjećaj slobode) doživljavam kao niz događaja o kojima sam čitala. Taj je svijet nestao jednako kao ljudi s posvete iz Mont-Oriol. Ostale su knjige.